„Magla“ – nagrađeni rad na konkursu „Život sa demencijom“

Početkom septembra 2026. godine raspisali smo konkurs za učenike beogradskih srednjih škola na temu „Život sa demencijom“, povodom Svetskog dana borbe protiv Alchajmerove bolesti.

Pozvali smo zainteresovane učenike koji su se susreli sa nekim od oblika demencije kod najstarijih članova porodice, u komšiluku ili kod ljudi iz svog okruženja da nam pošalju sastave ili kratke priče u kojima će opisati svoj doživljaj, iskustvo, informisanost i asocijacije vezane za demenciju. Zamolili smo ih da sa nama podele svoja znanja i informacije o demenciji i ljudima koji žive sa njom.

Na konkurs su se odazvali učenici XIV beogradske gimnazije i Tehničke škole Gradskog saobraćajnog preduzeća.

Tri najbolja rada i njihovi autori, po izboru komisije sastavljene od predstavnika SUAB-a i nastavnika srpskog jezika, predstavljeni su javnosti na našem događaju u Knez Mihailovoj ulici, povodom obeležavanja

Svetskog dana borbe protiv Alchajmerove bolesti, kao i na tribini za javnost održanoj istim povodom u Gradskoj opštini Stari grad. Sada želimo da te radove predstavimo i široj javnosti putem našeg sajta i društvenih mreža.

Najviše ocene komisije dobio je rad „Magla“, autorke Nede Simović, učenice Tehničke škole GSP.

Magla

Autorka: Neda Simović, učenica Tehničke škole GSP
Mentor: Sanja Vukobrat

Magla, šum, nije potpuna tišina. Iako je put pred tobom, nekako si izgubljen. Pitam se, kako je to zaboraviti život? Da li je strašno biti u konstantoj magli? Možda je i milost zaboraviti sve muke i patnje ovog sveta. Teret nestane sa leđa i srca, ali telo se i dalje seća. Neka sećanja, bilo nam to sada besmisleno, ostanu tako duboko usađena u nama. U magli, a svi oko tebe nešto govore. Da li se sećaš deteta tvog? A krštenja? Toliko pitanja, ali samo magla i mala knedla u grlu koja raste. Da li je to sram? Da li je to saosećanje bez razumevanja? Svejedno, samo raste u grlu. A šta je ta magla? Ta surova, tiha i depresivna sila koja polako pada na stari um. Ta topla, meka sećanja zameni onaj sterilni miris bolnica i doma. A magla, kao svilena zavesa, preseče sva sećanja. A šta je sa onima koji pamte njih? Oni koji su izvan magle, kao publika toj tihoj smrti uma? A tek oni trenuci kada magla nestane. Kada se vid i um povrate, poteku suze u očima onih voljenih, dece i unučića i svako bar suzu pusti. Taj trenutak je tako poseban, dragocen, ali nažalost redak. Kada se završi i magla opet padne, jecaju srca te porodice.

Telo kada vene, to se i može spasiti. Ali kada um zamagli, povratka nema.

Foto: Jovana Kuzmanović